Humani imunodeficijenrtni virusi (HIV1 i HIV2) pripadaju rodu
Retrovirusa, porodici Lentaviridae. Jezgro virusa se sastoji od
dvolančane RNK, proteina jedra, polipeptidnih proteina, reverzne
transkriptaze, HIV polimeraze, 9 gena, kao i lipoproteinskog omotača.
Veličina virusa se kreće od 100-125nm. Osetljiv je u spoljašnjoj
sredini, na dejstvo kiselina i baza, a relativno je otporan na dejstvo
ultraviolentnih zraka.
Put prenošenja
Izvor
zaraze je oboleo čovek ili virusonoša. Oboleo čovek je infektivan tokom
trajanja bolesti, a virusonoša celog života. HIV je u dovoljnoj,
infektivnoj koncentraciji prisutan u seksualnim telesnim tečnostima i u
krvi inficiranih ljudi. Može ga takođe biti i u mleku inficirane majke,
suzama, likvoru, pljuvački, amnionskoj tečnosti, urinu, a verovatno je
prisutan i u drugim sekretima i ekskretima.
Rizično ponašanje
predstavlja svaku aktivnost koja omogućava HIV-u da bude prenesen sa
jedne osobe na drugu. Zbog toga je seksualni odnos (homoseksualni,
heteroseksualni, biseksualni) bez kondoma rizičan odnos jer je virus
prisutan u telesnim tečnostima inficirane osobe i može biti prenesen u
telo seksualnog partnera. Ispravna upotreba kondoma je vrlo efektivan
način prevencije prenosa HIV-a seksualnim odnosom.
Može se
preneti i parenteralnim putem (transfuzija krvi, intravenska
narkomanija, invazivne medicinske intervencije, tetoviranje, kozmetički
tretman, kontakt sa krvlju i krvnim derivatima). Kontakt sa krvlju
inficirane osobe je rizičan ukoliko omogućava virusu da pređe u telo
druge osobe kroz posekotine i druge povrede na koži i sluzokoži. Zbog
toga je rizično biti uboden ili ubrizgan nečim sa iglom i/ili špricem
koji su već korišćeni od strane neke druge osobe. Takođe je moguće da
inficirana žena prenese virus na svoje dete u toku trudnoće ili za vreme
rođenja deteta. HIV može biti prenesen i dojenjem.
Nije moguće
inficirati se HIV-om preko: pribora za jelo (tanjira, kašika i sl.),
ujeda i uboda insekata i životinja, dodira, grljenja i rukovanja (jednom
rečju – svakodnevnim socijalnim kontaktima), hrane koju je pripremila
HIV pozitivna osoba.
Patološki (medicinski) značaj
HIV
inficira ćelije imunskog sistema i ćelije centralnog nervnog sistema.
Glavna ćelija koju HIV inficira zove se ‘T pomoćnički’ limfocit. Ova
vrsta T limfocita je krucijalna ćelija našeg imunskog (odbrambenog)
sistema. Ona koordiniše sve druge imunske ćelije pa tako svako oštećenje
ili gubitak T pomoćničkih limfocita ozbiljno narušava celokupan imunski
sistem. Kada jednom uđe u T-pomoćničku ćeliju HIV preuzima kontrolu nad
njom i počinje da se replicira (reprodukuje). U toku ovog procesa, koji
traje nekoliko dana, inficirana T-pomoćnička ćelija umire. Novo
proizvedeni virusi zatim traže novu T-pomoćničku ćeliju da je zaraze i
ponove čitav proces. S’druge strane, boreći se protiv ovih prcesa,
imunski sistem rapidno ubija HIV i HIV-om inficirane ćelije i zamenjuje
one T-pomoćničke limfocite koji su uništeni.
HIV progresija se generalno može raščlaniti na četiri zasebne faze:
primarna infekcija
klinički asimtomatska faza
simptomatska HIV infekcija
progresija iz HIV pozitivnosti u AIDS.
Primarna HIV infekcija
Ova
početna faza infekcije može u potpunosti da izostane kod velikog broja
ljudi. Kada postoji, što je slučaj u oko 20% zaraženih, ona traje
nekoliko nedelja i po svojim simptomima vrlo podseća na grip a javlja se
neposredno po nastanku infekcije. Ova gripu slična bolest se ponekada
zove i bolest serokonverzije. U ovoj fazi, čak i ako se uradi test na
antitela na HIV (ELISA test), on vrlo lako može biti lažno negativan. U
toku ove faze, u perifernoj krvi postoji velika količina HIV-a i imunski
sistem počinje da odgovara produkujući antitela na virus i citotoksične
limfocite.
Klinički asimptomatska faza
Ova
faza u proseku traje oko 10 godina mada individualno može trajati kraće
ili duže. Kako joj i samo ime govori, karakteriše je potpuno odsustvo
bilo kakvih simptoma bolesti mada se ponekada mogu javiti otečeni limfni
čvorovi po telu. Količina virusa u perifernoj krvi pada na vrlo niske
vrednosti ali osobe i dalje ostaju inficirane i antitela na HIV se mogu
detektovati u krvi. Skorija istraživanja pokazuju da virus ne spava u
ovoj fazi već je izuzetno aktivan u limfnim čvorovima. Velike količine
T-pomoćničkih ćelija se inficira i umire i velike količine virusa se
produkuju. Danas je dostupna nova vrsta testa koja meri one male
količine HIV-a koje pobegnu iz limfnih čvorova u cirkulaciju. Ovaj test
koji meri HIV RNK molekul (genetski materijal virusa) se naziva test
virulencije HIV-a (engl. – viral load test) i ima sve veću ulogu u
tretmanu HIV infekcije.
Simptomatska HIV infekcija
Kako
vreme protiče, imunski sistem gubi borbu i više nije u stanju da obuzda
i zadrži HIV. Ovo se događa zbog 3 glavna razloga: Limfni čvorovi i
tkivo postaju oštećeni i iscrpljeni usled dugogodišnje intenzivne
aktivnosti; HIV mutira i postaje više patogen, drugim rečima postaje
jači i raznovrsniji što dalje vodi do povećane destrukcije T-pomoćničkih
limfocita; Telo više nije u stanju da održava tempo zamene
T-pomoćničkih ćelija koje su uništene i njihov broj sve brže opada.
Kako
imunski sistem zakazuje javljaju se i prvi simptomi bolesti. U početku,
simptomi su blagi a kako imunski sistem više propada i simptomi se
pogoršavaju i postaju sve teži.
Simptomatska HIV infekcija je
karakterisana pojavom oportunističkih oboljenja i malignih tumora koje
bi normalan i zdrav imunski sistem prevenirao. Ovakve bolesti se mogu
javiti u skoro svakom delu tela. Nastale bolesti ili tumori se leče ali
pravi uzrok koji ostaje je HIV, a on dalje nastavlja da oštećuje
imunski sitem omogućavajući novim bolestima da nastanu. Ukoliko se sam
virus ne uspori, simptomi imuno-supresije će nastaviti da se
pogoršavaju.
Kako imunski sistem postaje sve više i više
oštećen, bolesti koje se javljaju postaju sve ozbiljnije vodeći na kraju
do dijagnoze AIDS-a. Danas, dijagnoza AIDS-a se potvrđuje kada osoba
razvije jednu ili više teških oportunističkih infekcija ili tumora.
Ljudi mogu biti vrlo bolesni od HIV-a a da i dalje ne razviju AIDS.
Na
početku mnogi ljudi ne razvijaju simptome kada se zaraze HIV-om.
Potreban je određeni vremenski period da se pojave simptomi (zavisi od
individualnih sposobnosti I imunog stanja organizma inficirane osobe).
Neki bolesnici, međutim već nakon mesec ili dva razviju simptome nalik
na prehladu. Oni imaju povišenu telesnu temperaturu, glavobolju,
malaksalost i uvećane velike limfne čvorove. Ovi simptomi nestaju unutar
mesec dana i obično se pripisuju nekoj drugoj virusnoj bolesti. brz
gubitak težine. Najčešći simptomi koji prate ovu bolest su: suvi kašalj,
ponavljane temperature i noćno preznojavanje, dugotrajan, neobjašnjiv
umor, uvećani limfni čvorovi pod pazuhom, u preponama ili na vratu,
proliv koje traje duže od nedelju dana, bele mrlje ili neuobičajeno
crvenilo jezika, usta ili ždrela, upala pluća.
Dijagnoza
Laboratorijski
testovi mogu biti direktni i indirektni. Direktni laboratorijski
testovi detektuju virus, njegove proteine ili genetske komponente. U
direktne testove spadaju ELISA test, izolacija virusa u kulturi i PCR
metoda. Indirektna dijagnostika se sastoji od ELISA, EIA, a potvrđuje se
Western blot testom.
Lečenje
U
terapiji AIDS-a potrebno je postaviti određene standarde. Baza lečenja
se zasniva na hospitalnom lečenju, tretmanu u dnevnoj bolnici i
ambulantnom praćenju. Bolničko lečenje je indikovano kod pacijenata
obolelih od neke teške oportunističke infekcije ili tumora, kada je
neophodno primeniti intravensku terapiju ili kada su neophodne
komplikovanije dijagnostičke procedure (biopsije i slično). Ambulantno
se prate i leče pacijenti koji su na HAART -u („Highly Active
Anriretroviral Therapy“), kao i inficirani pacijenti kod kojih se još
nisu stekli kriterijumi za započinjanje antiviralne terapije. Obe
kategorije pacijenata zahtevaju pažljivi monitoring virusoloških i
imunoloških pokazatelja uspešnosti lečenja odnosno napredovanja bolesti.
Ovo podrazumeva određivanje broja perifernih CD4+ ćelija tri puta
godišnje, koliko puta bi trebalo raditi i PVL („Plasma Viral Load“) uz
standardne biohemijske i hematološke analize.
Kod osoba kod
kojih se primenjuje strategija SIT („Structurated Intermitent Therapy“)
broj CD4 bi trebalo raditi na svakih 2 meseca. Lečenje AIDS-a je
dugotrajno i veoma skupo. Moramo istaći da se od AIDS-a ne može
izlečiti, nego se terapijom samo produžuje život osobi koja je HIV
pozitivna ili obolela od AIDS-a. 80-90% obolelih od AIDS-a umre u toku
3-5 godina, iako lekovi mogu da produže život i do nekoliko godina.
Iako
za sada ne postoji lek za AIDS, brojni su lekovi razvijeni u svrhu
borbe protiv AIDS-a. To su: zidovudine (poznat kao AZT), didanozin,
zalcitabin, lamivudin i stavudin.
AZT je lek koji lekari
najčešće koriste za pocetak lečenje AIDS-a kod osobe koja pokazuje
simptome. Takođe je to lek izbora za prevenciju razvoja bolesti kod HIV
pozitivnih osoba. Lekovi novijeg datuma, koji se nazivaju inhibitori
proteaze (npr. indinavir), pokazali su se uspežnim u redukciji količine
virusa u krvi na duže vreme.
Oblik terapije koja koristi tri
leka, zvana visokoaktivna antiretrovirusna terapija (HAART, od engl.
Highly Active Retroviral Therapy), pomaže ljudima s AIDS-om da žive puno
duže nego pre. Ova terapija je dovoljno jaka da može smanjiti HIV
infekciju na vrlo nizak nivo i može taj nivo održavati duže vremena nego
pre. Osobe zaražene HIV-om danas žive duže i zbog činjenice što lekari
znaju kako pravilno da koriste antibiotike u suzbijanju sekundarnih
(oportunističkih) infekcija pre nego se ove uopšte razviju. Ovo sve ne
znači da je lečenje HIV infekcije i AIDS-a jednostavno. Naprotiv, dnevni
režim uzimanja ovih lekova može biti vrlo komplikovan i zahtevati puno
vremena, ali važno je napomenuti kako ovi lekovi ne mogu delovati kako
treba ukoliko se ne uzimaju tačno onako kako je to propisao lekar. Nije
uobičajeno, ali se povremeno može desiti da ovi lekovi ne deluju. To se
dežava kao posledica razvoja otpornosti HIV-1, koji može mutirati
(promeniti se) u oblike na koje lekovi ne deluju.
S obzirom da
ne postoji vakcina protiv HIV-a, jedini način za prevenciju bolesti je
izbegavanje rizičnih oblika ponašanja. Prilikom svakog seksualnog odnosa
obavezno koristite prezervativ. Naravno, nemojte koristiti droge, a
pogotovu ne koristite zajedničke špriceve i igle.